Socijalna anksioznost

Socijalna anksioznost predstavlja vrstu anksioznog (strašljivog) reagovanja u socijalnim situacijama (u prisustvu drugih ljudi, publike, na javnim mestima gde ima drugih ljudi itd). Socijalna anksioznost se bazira na proceni (verovanju, ubeđenju) osobe da se može obrukati, da može biti ponižena i/ili kritikovana od strane poznatih i/ili nepoznatih ljudi. Osobe koje pate od socijalne anksioznosti preterano brinu kakav će utisak ostaviti na druge ljude (bilo nepoznate bilo poznate), da li će ih drugi ljudi prihvatiti, pohvaliti i pokloniti im svoju pažnju.

Osobe koje imaju socijalnu anksioznost jako veruju da moraju da ostave dobar utisak na druge ljude, da moraju da se dopadnu svim ljudima koje smatraju bitnim, da moraju da ih fasciniraju, ili da na smeju da se obrukaju. Njihov najveći strah odnosi se na to da bi drugi ljudi mogli otkriti kod njih nešto neadekvatno, neprihvatljivo ili prosto neprivlačno i neinteresantno.

Šta je u osnovi socijalne anksioznosti?

Izvor socijalne anksioznosti je u neprihvatanju sebe koje se bazira na dubokom ubeđenju osobe da je on/ona manje vredan/a i u nekom smislu neadekvatan/a osoba. Upravo zbog ovakvog stava prema sebi, osobe koje su socijalno anksiozne ulažu velike napore da se svetu i drugim ljudima prikažu u što boljem svetlu, veruju da im je neophodno da fasciniraju druge (svojim talentima, lepotom, inteligencijom, humorom itd) i na taj način poprave sliku o sebi ili bar sakriju od drugih sopstveno osećanje neadekvatnosti. Problem je u tome da što više pokušavaju da dokažu sebi da vrede to sve više održavaju i pojačajavaju unutrašnji osećaj da manje vrede. Na taj način smanjuju svoje samopouzdanje.

Većina ljudi ponekad želi da fascinira druge ljude i da ostavi dobar utisak, što samo po sebi ne predstavlja nikakav emocionalni problem, već sasvim legitiman cilj. To je naročito slučaj pri upoznavanju potencijalnog partnera, pri predstavljanju poslodavcu ili u bilo kojoj drugoj socijalnoj situaciji u kojoj dobra samoprezentacija donosi neku dobit. Za razliku od ovoga, osobe koje su sklone socijalnoj anksioznosti ne samo da žele, već su duboko ubeđene da i moraju (da im je neophodno, nužno) da fasciniraju druge ljude i to uvek i u svim situacijama. Pošto to naravno nije uvek izvodljivo (nikada se ne možemo dopasti baš svim ljudima, već samo nekima), ove osobe konstantno strepe da u tome neće uspeti, a tu vrstu neuspeha smatraju užasom i nečim što se ne može podneti. Ako ne uspeju da se dopadnu nekoj osobi, osobe koje su socijalno anksiozne to vide kao dokaz i potvrdu za njihovo uverenje o sopstvenoj neadekvatnosti, u vezi čega se užasavaju.

Socijalna anksioznost i samovrednovanje

Problem socijalne anksioznosti je problem koji je u vezi sa samovrednovanjem i samoprihvatanjem i uvek je u vezi i sa drugim emocionalnim problemima kao što su stid i depresivnost. Osoba je anksiozna u socijalnim situacijama kada strepi da bi se mogla obrukati ili kada misli da bi drugi ljudi mogli primetiti neke njene nedostatke, oseća stid kada se to i desi a pada u depresivno raspoloženje kada zaključi da će se to dešavati uvek do kraja njenog života i da se to ne može promeniti (opet iz ubeđenosti u sopstvenu neadekvatnost).

Socijalna anksioznost i stid

U okviru emocionalnog problema koji nazivamo socijalna anksioznost uvek se javlja preterana stidljivost. Osobe koje su preterano stidljive imaju razne strategije za nošenje sa stidom. Stid je pokazatelj da se osoba oseća neprihvaćeno, nevoljeno i odbačeno.

Kako nastaje socijalna anksioznost u detinjstvu?

Osobe koje pate od socijalne anksioznosti su često osobe koje nisu bile dovoljno voljene i prihvaćene tokom detinjstva i adolescencije u okviru svoje primarne porodice a kasnije i u okviru vršnjačkih grupa. Često su to osobe, čiji su roditelji bili previše kritični, strogi, prezahtevni a u isto vreme i hladni, bez pokazivanja ljubavi, prihvatanja i emocionalne podrške. Zbog ovakvog načina vaspitanja ove osobe su razvile čitav niz uverenja o sopstvenoj neadekvatnosti koju kasnije pokušavaju da na neadekvatan način kompenzuju kroz težnju da se dopadnu svim ljudima koje procenjuju kao bitne.

Kako prevazići socijalnu anksioznost?

Najbolji način za prevazilaženje socijalne anksioznosti je kognitivno bihejvioralna terapija. U okviru tog pristupa postoje razne tehnike koje psihoterapeut koristi kako bi pomogao klijentu da promeni svoja disfunkcionalna uverenja, prevaziđe tremu, stid i prestne da izbegava socijalne situacije. Oni koji ne mogu sebi da priušte sebi psihoterapiju mogu koristiti neki vid psihološke samopomoći. U našoj prodavnici možete naručiti program formula samopouzdanja.

Dr Vladimir Mišić

psiholog i psihoterapeut

email: vlada39@gmail.com

skype: vaspsiholog

www.vaspsiholog.com

28 thoughts on “Socijalna anksioznost”

  1. Ja imam upravo ovaj problem, koji me muci citavog zivota,mislim da je i nasledno… ali JAKO zelim to da promenim i polako menjam, ali nije lako promeniti nesto sto si bio 23. godine, probuditi se drugaciji, konacno SLOBODAN, ZIV, SRECAN…
    Slabo sam komunikativna, uvek umislim da me niko ne voli (i kad me ne znaju) i ne stupam prva u kontakte…kada coveka upoznam normalna sam i ne treba mi dugo da se otvorim ali na prvi mah ne smem ni u oci da gledam. U masi se ne snalazim, cim nas ima vise u drustvu a slabije poznati, povlacim se.
    O javnim nastupima da i ne pricam. Drzala sam casove u skoli i glas mi je bio jako tih. Djacima ne bih bila autoritet…
    Upravo se bojim da mi ne kazu “ odlazi, ko te zvao da pricas sa nama i druzis se“, uvek umislim da ljudi tako misle… PLASIM SE ODBIJANJA, pa se radije povlacim. Ne razumem koren tog svog razmisljanja… preosetljiva sam jednostavno.
    Htela sam da vas pitam da li je moguce da se promenim bez strucne pomoci? Jasno je da je ovakvim osobama tesko i sa psihologom da razgovaraju. Postoje li dovoljno jake, ubedljive reci ili neka knjiga iz psihologije koje mi moze pomoci da izgradim samopouzdanje a tako pobedim i socijalnu anksioznost?
    HVALA VELIKO UNAPRED!

    1. Mislim da nije obavezno da bude nasledno,mada svakako ako roditelji sami nemaju taj neki ‘društveni štit’ bolje rečeno ako nisu znali da se odbrane od nekih uvreda u detinjstvu ili slično,možda nemaju socijalnu anksioznost ali svakako neće moći ni svoje dete naučiti kako da imaju samopouzdanja što obično i dovodi do anksioznosti..a što se tiče pitanja,rekla bih da je moguće izlečiti se bez stručne pomoći jer upravo to radim..postoji online kognitivna terapija koje se držim i to je sve.

      Link:https://socijalnafobija.blogspot.hr/2012/11/uvod-seansa-br-1.html?showComment=1486302480049#c7742145216401272354

    2. Ja sam se izlečio bez stručne pomoći. Moraš da radiš na sebi. Uradi ono čega se najviše plašiš. Priđi nepoznatom čoveku(ili još bolje, dečku koji ti se sviđa) na ulici(ili već gde) i započni priču. Bilo šta, kaži bilo šta glupo.
      Ja sam naprimer prišao devojci koja mi se sviđala. Kupio joj čokoladicu. Naravno, više me nije pogledala. Ali ja sam se izlečio.

  2. Procitala sam ovaj clanak, ali nisam bas sigurna da li imam ovaj problem. Istina, je da imam jako veliku tremu kada treba da govorim pred nepoznatim ljudima…Tkdj, imam „trip„ da se cesto necu dopasti nekim ljudima, da cu mozda reci nesto sto ne bi trebalo…Opet, s druge strane, svi imaju tu potrebu da se ljudima pokazu u sto boljem svetlu, da ostave sto bolji utisak(pogotovo u situacijama koje ste vi naveli). Znala sam da kao student odem kod psihologa i trazim savet za neke emocionalne kkrize kroz koje sam prolazila…Ja sam to povezivala sa manjkom pouzdanja u sebe…I , kao i Marina, mislila sam da postoji neka knjiga, kao carobni stapic, koja bi ucinila da se osecam samopouzdanije…
    Sada, danas, kada radim posao koji volim (a u ovoj nasoj zemlji svi znamo kakva je to privilegija!), ta prica oko manjka samopouzdanja pada u drugi plan…Trudim se da radim na sebi u svakom smislu, a onda, valjda, i to samopouzdanje, dolazi kao posledica/rezultat tog rada…
    Hvala!Pozdrav!

    1. Ja sam radila ove seanse i mnogo su mi pomogle. Vec sad, nakon 5 meseci rada, osecam se mnogo opustenije i imam vise samopouzdanja. Moj problem traje oko 10 godina i ne moze da nestane preko noci, ali uz pomoc ovih seansi ucinila sam veliki napredak. Naravno, nameravam da nastavim da ih primenjujem; te ih toplo preporucujem svima koji zele da se rese ovog velikog problema. Srecno svima!

  3. Marina imamo istii problem!Samo sto ja imam 13 godiina,i imam 5 kg viska,ii jako sam visoka i nzm kako da pridjem kosarkasu sa kojim idem na privatne casove….:\

  4. Tocno kako je opisano ja se osjecam.
    Zbog toga izbjegavam nove ljude upoznavat, i iako ne pokazujem tremu i sve te bolne misli i strepnje, kad sam bas prisiljena upoznavati, to je za mene pravi pakao.
    Tesko mi je tako zivjeti.
    Imam prijatelja par među kojima sam prihvacena, i uz njih se ponasam opusteno i puno deugacije nego sa svima ostalima.
    Za mene je to pravo opterecenje.

    Iako tako ne izgleda, mislim da je upravo to problem sto ste naveli , da si dajemo preveliku vaznost u drustvu.
    Svaki put kad idem negdje gdje gdje ce biti puno nepoznatih, ili onih koje znam iz viđenja, prozivljavam drame u sebi koje nitko ni ne sluti za nekog kao ja koja je komunikativna i vesela ali samo u odredenom drustvu.
    U takvim periodima npr prije svadba, izlazaka na koje sam doslovno natjerana, obiteljskih rostilja i sl… procitam hrpu ovakvih clanaka i to donekle napravi promjenu…
    tako postupam od kad znam za sebe, ali pitam se dokle? Hocu li ikad uistinu iskorijenit taj ruzan osjecaj i postat extrovert, jer sve navodi na to da sam extrovert u pravoj prirodi.

    U skoli sam bila odbacena, u skolu sam dola puna nade i optimizma, sprijateljila se sa svakim, a zatim se dogodilo nesto zbog cega se to zauvjek promjenilo i do danas nisam rijesila ta problem koji pocinje valjda negdje 2. 3. osnovne…
    Ne znam zasto me toliko duboko pogodilo odbijanje, ni zasto sa odrastanjem ne mogu otklonit taj strah…
    Zaasto se od onda pa do danas osjecam manje vrijedno?
    Primjetila sam da taj strah i ta povucenost raste najvise pred bivsim đacima, koji su sada ipak normalni ljudi, no jednostavno kao da ih se jos bojim…

    Taj dojam nebiste stekli da me upoznate, jer sve to se odvija u meni, remeti mi mir i ravnotezu, osobito to sto se toliko silno trudim biti…. normalna.

    Hocu li ikad zaista iskorijenit taj osjecaj, ili cu uvjek s vremena na vrijeme morat citat takve clanke da bi se makar malo osvjestila?

    1. Poštovana, na žalost čitanje članaka ne može u većini slučajeva problem rešiti u potpunosti. Potrebno je da se obratite stručnjaku kako biste ovom problemu pristupili ozbiljnije i došli do efekata koji su dugotrajniji. Srdacno, Sanja Marjanovic dipl.psiholog

  5. Tako me savrseno boli briga sta ce drugi da misle o meni i da li im se dopadam ili ne.Bitno mi je da sebe cenim,postujem i volim a sve druge samo prema zasluzi.Ako sam sebe ne cenis nece te ni drugi ceniti.Ali ja bas volim sve sto mi je bogom dano i hvala ti Boze na svemu!!!

  6. Čini mi se da ja imam baš ovaj problem. Imam 18 godina. Skoro nigde ne izlazim. Čak i kad me društvo pozove da izadjemo negde ja ih odbijem i slažem da imam neke druge planove. Retko idem na javna mesta osim ako sam primorana da idem. Kada hodam ulicom imam osećaj da svi gledaju u mene i da me komentarišu. U školi sam bila jako tiha i trebalo mi je pune 4 godine da se opustim i počnem da se družim sa prijateljima iz odeljenja. Trudila sam se da budem tiha. Čak i kada mi se kasljalo ili kijalo sadržavala sam se kako ne bi privukla pažnju na sebe. Ove godine treba da krenem na fakultet i bojim se kako cu se tamo snaći. 🙁

  7. Socijalno sam anksiozna osoba, ranije nisam toliko razmisljala o tome, ali sada u poslednje vreme se javljaju simptomi i u svakodnevnici, dok su ranije oni bili vezani samo za skolu (prezentacije, bilo sta sto radim ili pricam dok me drugi posmatraju). Nije mi problem da pricam sa nepoznatim osobama, cak sta vise i volim da se upoznajem, volim velika drustva i uvek sam vise za to neko da nas je dvoje, ali je problem sto mi se fizicki manifestuje strah (drhtanje ruku, na faxu citanje ili pricanje pred drugima je nesto jako uzasno, glas samo sto ne pukne, znojanje itd..) Isla sam kod prihologa, ali nije mi nesto pomoglo. Jako imam veliku zelju da pomognem sebi jer ne zelim da me ljudi gledaju „drugim“ ocima. Hocu da shvatim sta radim pogresno, da mi se situacija pogorsava, jer NE IZBEGAVAM anksiozne situacije..

  8. Ne znam dal je tacno u pitanju ovaj vid anksioznosti,ali u neku ruku mi se desava da izbegavam ljude iz razloga sto je takvo vreme danas stalno se nekome prica iza ledja i ogovara i iz tog razloga sam dobio neku odbojnost.A inace aknsioznost mi se pojavila pre nekih 4-5meseci kada umalo nisam pao u trznom centru slosilo mi se odjednom kao kad vam padne secer al jedno 2,3 puta jace,znaci utrnule su mi noge,ruke osetio sam neku nestabilnost i dezorijentisanost,pa cak od tad mi.je i glava sto bi se reklo tupa ili ko suplja,malo.vise zaboravljam stvari nego ranije,al najgore po meni je to sto mi se promenio vid nekako slika mi je ko mutna i tamnija usporena ili ubrzana,to mi.nekako najgore pada.Ima tu i nesigurnosti neke,kao da sam.izgubio motivaciju,volju i samopouzdanje.Ruke se nekad tresu nekad ne.Inace nisam se zatvorio ni u jednom trenutku kod kuce cak sam mislio da idem protiv sebe u nekim.slucajevima.kao sto je bilo(i dalje se desava) kad sam.usao u bus kao ceo autobus da se.ljuljao i da cu pasti,ulicom sam isao kao da sam izgubljen sam.imao osecaj(i dalje ga imam)I imam problem sa zujanjem u usima sto.mi stvara nervozu.Sad jedino.me interesuje dal.je moguce sve ovo da se desi od neke preopterecenosti jer imam 19godina sad mi je ta neka prekretnica u zivotu a spefician sam,tacnije moze se reci brinem da ne pogresim u buducim nekim.izborima sta znam za fakultet posao itd.jer se zivi u takvom vremenu gde nema.mesta za puno.gresaka.Malo sam ga.oduzio,al morao sam,pa ako ima neko slicne simptome bilo.bih mi drago da podeli nesto za neko poboljsanje.Hvala

  9. Ja kad sve ovo citam,u svemu se pronalazim imam i panicne napade i socijalnu anksioznost i nisko samopouzanje,druzenje izbegavam kad god mogu osim ako moram.Iz tih svih razloga nikad devojku nisam imao apresao sam 40godina.propao slucaj .

    1. Imam i ja ponekad takve probleme, najvuse me brine da ne pocnem da se znojim od nervoze. Pomaze mi cesto „agresivni pristup“, primetio sam da kad sam besan nemam tih problema, onda me zabole za sve. Taj „agresivni pristup“, kako ga ja zovem, ogleda se u tome da u sebi kazes „jake ste mi vi mustre i slicno“ svima koji ti izazivaju nervozu. Moze da pomogne i diazepam uz alkohol, ali oprezno sa tim, samo u retkim situacijama kada znas da ce ti trebati da se opustis.

  10. Tacno tako,ma meni stane mozak,opsta blokada,u tom stanju nemogu da najdem temu za razgovor.A bez razgovora nista. Taj prokleti stid se u kosti se uvukao,strah me pokazati osecanja,strah me da nebudem ismijan,ma muka ziva.

  11. Dok sam bila veoma mala oko 4-5 godina bila sam veoma „bucna“ i slobodna..U vrticu sam se sa svima svadjala i bila opustena.Kada sam krenula u skolu sve se promenilo pocela sam da se povlacim nisam imala drustvo bila sam sramezljiva..U skoli su me zvali „retardom“ kao i sad..Pre sam cinila usluge drugarima iz razreda da bi im se dopala ali su me samo iskoriscavali..Sada je sve drugacuje briga me sta drugi misle o meni..Imam 14 godina i ponovo imam samopouzdanje.Otkrila sam da su drugi samo ljubomorni..

  12. Imao sam napade anksioznosti i poceli su da me obuzimaju strahovi kao da se gusim,vezao sam se za krevet i nisam normalno funkcionisao nekih 4 meseca.Uz pomoc nekih metoda koje su mi pomogle mogu reci sigurno 95% sam ih otklonio.Poceo sam da se borim i strahovi su se smanjili.Imam 21 godinu ,ponekad me ubuzmu ti strahovi ali mogu reci da su skoro izcezli,medjutim sada imam strah da udjem u vezu sa nekom devojkom I da mi se ne dese ti strahovi.Ako ima neko slicnih problema neka mi se javi 0613077559.

  13. Ja sam ovaj problem sam izlečio i to pre par godina. Mnogo sam ponosan. Danas bez problema držim prezentacije pred stotine ljudi i izlazim sa devojkama. Može se, samo hrabro. Hrabrost je najbolji lek za ovo.

  14. ja imam socijalnu anksioznost…nemogu da idem u wc na javnim i nepoznatim mestima…kako protice vreme,sve je gore…lečim se kod psihijatra,lekovima i kod psihologa,razgovorom,u jednoj našoj renomiranoj ustanovi ,već 2 godine…i nikakvog pomaka…sve se svodi „da se izlažem što češće na nepoznatim mestima“…i, ništa…najgore od svega je da ne mogu da zaradjujem za život,da putujem,da idem na slavlja….svaka čast doktorima,voleo bih, ako nekog ima sa ovim problemom da mi da neki savet…
    pozdrav!!!

  15. Повратни пинг: Šta je eritrofobija? - Vaš psiholog

  16. Повратни пинг: Strategije koje ljudi koriste za prevladavanje stida - Vaš psiholog

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Povezani tekstovi

Zamke toksične pozitivnosti

Pojam toksična pozitivnost (ili kako se još naziva pozitivna toksičnost) odnosi se na uverenje osobe da je poželjno i dozvoljeno doživljavati samo i isključivo pozitivna…

Pročitaj više »

Zavisnost od mobilnog telefona

Tehnološki razvoj je neminovnost današnje civilizacije. Sa sobom nosi mnogobrojne prednosti, ali i određene mane. Mane nastaju onda kada se upotreba tehnoloških dostignuća pretvori u zloupotrebu.

Pročitaj više »
Scroll to Top
Vaš Psiholog

Prijavite se na naš Newsletter