Destruktivni i konstruktivni stilovi komunikacije

Destruktivni i konstruktivni stilovi komunikacije

Destruktivni i konstruktivni stil komunikacijeKonflikti i neslaganja među ljudima predstavljaju normalnu stvar. Različiti ljudi imaju različite ciljeve, želje i stremljenja i mogu se slučajno ili namerno naći jedni drugima na putu njihovog ostvarenja. U takvim situacijama može doći do konflikata interesa ili konflikta vrednosti.

Kako da postupimo kada smo nezadovoljni nečijim ponašanjem, kada nam nešto ne odgovara, kada se osećamo napadnutim, kada nam nešto smeta u ponašanju nama važnih osoba iz naše okoline? U ovom tesktu opisaću neke destruktivne stilove i neke aspekte konstruktivnog stila komunikacije koji možemo praktikovati u takvim situacijama.

Destruktivni  stilovi komunikacije

Pasivnost – predstavlja neizražavanje osećanja, želja, mišljenja i stavova. Osoba zbog osećanja stida, straha i bespomoćnosti odlaže ili neizražava u potpunosti svoje stavove, osećanja ili želje. Osobe sklone ovom stilu komunikacije su često povučene u društvu (što ne znači da su asocijalne i da ne žele da se druže), sklone da budu “nevidiljive“ u socijalnoj interakciji, govore tiho, gladaju sa strane (izbegavaju kontakt očima) i ne umeju da izraze jasno šta misle i žele. Osobe sklone pasivnosti duboko u sebi veruju da nisu vredne poštovanja i da nemaju prava da izraze svoja mišljenja i želje. Drugi slučaj pasivnosti imamo kada se osobe plaše izražavanja svojih mišljenja, osećanja ili želja jer anticipiraju da će biti odbačene, kažnjene, iskritikovane i javno ismejane. Ovde je reč o osobama koje su bile često kritikovane i odbacivane u primarnoj porodici. Pošto ne izražavaju svoje nezadovoljstvo, osobe sklone pasivnom komunikacijskom stilu, često se ljute na sebe, osećaju se bespomoćno, sklone su osećanjima krivice i manje vrednosti.

Pasivna agresivnost – podrazumeva pasivno, indirektno, manje otvoreno, ponekad i maskirano izražavanje nezadovoljstva i ljutnje. Uglavnom se manifestuje kroz gunđanje, zvocanje, kašnjenje na sastanke, “slučajno zaboravljanje da se nešto uradi“, „neslane šale“, kukanje, crni humor itd. Osobe koje su sklone ovom obrazcu komunikacije se kao i pasivne osobe plaše otvorenog izražavanja nezadovoljstva i ljutnje, plaše se odbacivanja i kritike od strane drugih i prosto ne znaju kako da izraze ljutnju a da ne povrede druge.

Agresivnost – uključuje otvorene napade, bilo verbalne bilo fizičke na nečiju ličnost. Agresivne osobe viču, vređaju, ucenjuju, kritikuju, ponižavaju druge učesnike u komunikaciji. Agresivnost može proizilizati iz sebičnosti, odsusutva empatije i socijalnih veština (što je karakteristika narcističkog, graničnog i antisocijalnog poremećaja ličnosti) ili iz osećaja bespomoćnosti, stida, niskog samopoštovanja (u ovom slučaju agresivnost je odbrambena reakcija).

Arogantni stil – podrazumeva nadmenost, potrebu da se stalno nekome nameće sopstveni stav na “asertivan“ način, verovanje osobe da je on/ona jedino u pravu, da su samo njegovi/njeni stavovi i postupci ispravni i poželjni. Obično se iza ove arogantne fasade krije osećaj odbačenosti, stida, manje vrednosti i neadekavtnosti. Arogantnost ovih osoba predstavlja njihov odbrambeni mehanizam, putem kojeg oni nastoje da održe sopstveni ponos i zaštite se od prodora neprijatnih osećanja stida i odbačenosti. Problem je u tome što ni arogancija kao blaža forma agresivnog komunikacionog stila ni sama agresija nikada ne dovode do poravljanja slike o sebi.

Manipulativnost – predstavlja instrumentalno ponašanje, ponašanje koje ima za cilj ostvarenje neke koristi, pribavljanje neke dobiti za osobu koja manipuliše drugima. Jedan od vidova manipulacije predstavlja pronalaženje i zloupotreba nečije slabosti, tzv. “tastera“ (koji se pritiska kada osoba želi da se osveti ili postigne neki cilj), ili podilaženje ili zadovoljavanje nečijih želja da bi se ostvario sopstveni cilj. Manipulativne osobe svesno manipulišu drugima i u to se ne invenstiraju emocionalno. Njima je bitan samo cilj a ne samodokazivanje kao što je to slučaj kod agresivnih i arogantnih osoba. Manipulativnost je karakteristika psihopatskih, narcističkih i graničnih ličnosti.

Pomeranje agresije – lično nezadovoljstvo, ljutnja i frustracija pomera se i izražava na osobama koje nisu direktno u vezi sa izvorom nezadovoljstva, frustracije ili konflikta koje osoba ima. Po pravilu agresija se izražava na dostupnim, slabijim, osobama koje nisu u stanju da se odbrane ili naude osobi koja ih napada. Jednostavno, oni napadaju one koji se ne mogu odbraniti a to su obično podređeni na poslu, deca, supruga itd. Pomeranje agresije ima samo jedan cilj i jednu funkciju a to je pražnjenje. Problem sa ovom strategijom je u tome što se na ovaj način narušavaju odnosi sa osobama koje su važne (članovima porodice, prijateljima i sl.). Sem trenutnog rasterećenja napetosti nema druge dobiti od ove vrste ponašanje.

Konstruktivan stil komunikacije

Kao što sam naslov sugeriše postoji samo jedan konstruktivan stil komunikacije u poređenju sa mnoštvom destruktivnih stilova. Glavne odlike konstruktivnog stila komunikacije pri izražavanju nezadovoljstva su:

Otvoreno izražavanje nezadovoljstva, svog mišljenja ili stava – podrazumeva direktnost, kažite šta mislite bez okolišanja, apstrakcije ili uvijanja. Budite što konkretniji, precizniji, jasniji i kraći. Neka vaši iskazi budu što razumljiviji drugim učesnicima u komunikaciji. Nastojte da prenesete jasnu poruku drugoj strani.

Konstruktivne kritike – možete kritikovati tuđe ponašanje i postupke, ali nikada tuđu ličnost (to rade agresivne osobe). Konstruktivna kritika podrazumeva da uvek tačno ukažete na ono što vam smeta, da kažete zašto vam to smeta i da predložite neki način rešenja problema ili pitate osobu sa kojom ste u konfliktu šta on/ona misli kako da se taj problem prevaziđe.

Budite uvek spremni da saslušate druge aktere u komunikaciji – da bi ste bili sposobni da uputite konstruktivnu kritiku ili predložite neko rešenje problema nužno je da pažljivo saslušate drugu stranu. Pažljivo slušanje podrazumeva da dok slušate sve vreme nastojite da razumete šta druga strana želi da iskomunicira, koji su mu/joj motivi, namere, očekivanja ili želje. Dakle, nastojte da razumete drugu osobu ali iz perspektive te osobe. To nekada nije uopšte lako, ali vredi se potruditi.

Fleksibilnost – svoja mišljenja, želje a naročito osećanja ne treba izražavati uvek, svuda i pred svima (to rade arogantne i socijalno neinteligentne osobe). To nije ni nužno a posebno nije mudro ni primereno. Zapamtite, vi ne morate uvek izraziti svoj stav, kao što ne morate uvek ni da prećutite. Kada razmišljate o tome da li ćete izraziti svoj stav ili neko osećanje, uvek prethodno dobro odmerite u kom ste društvu, uzmite u obzir kulturni i socijalni kontekst, da li se radi o formalnoj ili neformalnoj situaciji, uzmite u obzir i osećanja i želje druge osobe, razmislite o mogućim posledicama vaših postupaka itd.

Umerenost – nastojte da način i ton izražavanja vaših stavova ne bude agresivan već umeren i tolerantan. Po prinicipu Ja imam prava na svoje mišljenje i Ti imaš prava na svoje, nema mesta takmičenju i nametanju stavova. Izražavanje vaših stavova ne mora nužno uključivati isključivost.

Uvremenjenost – ako želite da izrazite nezadovoljstvo nečim, gledajte da to učinite neposredno nakon događaja koji je provocirao da se osećate nezadovoljno ili frustrirano. Nemojte čekati ili odlagati reagovanje ako za to nemate neki valjan ili situaciono-specifični razlog. Zašto je to važno? Ako budete odlagali vaše reagovanje, kasnije reakcije biće neprimereno intenzivnije jer ćete u međuvremenu razmišljati o nemilom događaju što može uvećati vaš osećaj ljutnje i frustriranosti.

Vladimir Mišić

dipl. psiholog

8 thoughts on “Destruktivni i konstruktivni stilovi komunikacije”

  1. Imam sestru koja ima 13 godina, u poslednjih par meseci smo primetili drugacije ponasanje, najvise vremena provodi za kompjuterom, voli da bude sama, najcesce odbija druzenja, a najvise sto me plasi je to sto u njenom dnevniku pise, da nema volje za zivotom, da joj je sve dosadilo, da voli a nije voljena od strane porodice, sto uopste nije tacno, zaista je porodica uz nju, cak u dnevniku pise da voli samo brata i tatu, dok mamu i sestru ne moze ocima da gleda.. Po njenom ponasanju ne bih rekla da je to tako ali takoo pise, inace bila je odlican djak, sada je prilicno popustila u skoli. Zaista smo se zabrinuli za nju,molimo vas da nam pomognete, unapred zahvalna,pozdrav..

    1. Postovana, to je manje/vise uobicajeno ponasanje za period puberteta. Vazno je da i dalje ostanete uz nju i pruzate joj podrsku, pokusate da pricate o nekim zivotnim temama i pratite njeno ponasanje. Budite oprezni, ukoliko se ovakvo ponasanje nastavi i primetite konstantno neraspoloženje, povlačenje od drugih popricajte direktno sa njom o tome da li postoji nesto sto je muci. Srdacan pozdrav. Sanja Marjanovic, dipl.psiholog

  2. Treba da se razvedem,jer sam jako nesrecna.Nisam iz ljubavi stupila u brak,vec iz straha od majke koja me je non-stop kontrolisala.To je postao pravi pakao.Ni sa drugaricama nisam mogla na pice a da se ne posvadjamo.Nikada nisam bila problematicna i uvek sam se trudila da budem dobra i da joj budem dobra.Udala sam se za momka sa kojim sam se zabavljala od 16-20 godine.Imali smo mali prekid jer je sve bilo navika.Tada je moja mama pocela jos vise da me proganja.POmirila sam se sa njim da bi ja bila malo mirna od strane mame,ali ona ni rtada nije pricala sa mnom.Tada sam dobila i napade panikei odlucila sam da odemi da se udam.Bilo mi je malo lakse jer sam imala slobodu da se vidjam sa mojim drugaricama kada god sam to zelela.Ali ja sam bila jako nemirna jer sam znala da ga ne volim toliko da bih se udalaAli samo tako sam videla resenje.Nas dvoje smo 8 godina u braku i nismo imali odnose jer ja to ne zelim.Jer to nije to.Kada god pokusa da mi pridje ja dobijem napad panike.
    Posto sam dugo vremena tuzna,razbolela sam se.Doktori kazu da je to na psiholoskoj bazi.Letos sam zavrsila na hematologiji jer sam ostala bez trombocita.Konstatovali su mi auto-imuno oboljenje.Kazu od stresa jer nije genecki.
    Sada posto imam neki posao odlucila sam da se razvedem,ali opet cu uci u sukob sa majkom…Ne zelim da se vratim kod nje,i dalje imam napade panike i verujem da bi prestali kada bih se razvelai kada ne bi bila kod mame.Molim vas za savet kako da nasa komunikacija bude bolja.Ja nju ne krivim,ona je dala najbolje od sebe.I ona sve sto je uradila,uradila je radi ljubavi.
    Vec mi je napomenula kako po crkvi ne smem da se razvedem i imam drugog muskarca.
    Molim za savet u nasoj komunikaciji

  3. dobar dan.
    zamolio bi` vas da mi pomognete da spoznam svoju licnost na pravi nacin i kazete i uputite me odakle u buduce trebam da pocinjem pre svakog zakljucka.
    u vezi sam nepunih 5 godina, pored svega toga ja i ona zivimo 2 godine, otisli smo iz kuce i sve preuzeli na sebe.ona zavrsava skolu, ja radim iimamo planova koji prilice svakom normalnom coveku, decu, uspenu buducnost, sve, ali postoji problem taj da nekako u zadnje vreme pristupam sa nerazumevanjem, koje nimalo ne doprinosi zdravom odnosu.
    nemam osnovanu sumnju da me vara, da joj se neko svidja i da sam ja na krajnje zadnjem mestu, za mene su to do pre nekih godinu dana bile apsurdne gluposti da pomislim da to moze da mi uradi, bio sam siguran i verovao. joj , jer potice iz krajnje postene porodice, vidi se da me voli, postuje moje, a povrh svega ja i ona nismo toliko ni odrasli da moramo tome da pristupamo kao da nam je zadnji voz, sve radimo od srca, a pritom sam joj prvi decko, pokazao sam joj koliko njeno postojanje vredi, jer je jedan zivot ucinila lepsim (moj)
    da li je moguce da od silnog pritiska, nove sredine i silnih obaveza koje osecam da moram da ispunim, sto se tice naseg zivota, zivota moje porodice koja je kod kuce i kojoj pritom saljem novac za dalji opstanak, jer je situacija mnogo teska kod nas u srbiji, da li je moguce da emotivno pucam?
    ja sve to radim od srca i beskrajne zahvalnosti i prema rodditeljima i prema devojci koja je prvenstveno moj prijatelj, brat, sestra, pa na kraju devojka. da li je moguce da imam neki blazi poremecaj licnosti od silnog priitiska sa svih strana, da li je moguce da pucam psihicki, jer nekako nemam razumevanja u zadnje vreme ni za sta, jer nekako kao da sebe krivim za sve sto se desi? kako trebam da postupim prema sebi i ljudima koje volim?

    Unapred hvala!

    1. Postovani, moguce je da ste usled razlicitih promena koje su donele nove obaveza i odgovornosti osetili izvestan pritisak i postali razdrazljivi. Malo je nezahvalno odgovoriti na pitanje jer nemam potpuni uvid u sitaciju pa bi za definisanje problema bio potreban opsezniji razgovor. Srdacano, Sanja Marjanovic dipl.psiholog

  4. Zdravo! Imam 25 godina. Nemam decka, niti sam imala ozbiljne veze. U srednjoj skoli sam bila jako zaljubljena i decko i ja smo bili kratko jer je on otisao u drugi grad da studira pa ta veza nije ni uspela. Nisam imala vezu duzu od 4meseca. Razlog sam ja i moj neki strah, moje odbijanje jer cim osetim da nekom postajem draga i da se vezuje za mene odbijam ga i guram od sebe. Hocu da se to promeni i trudim se svim silama da se opustim i ne budem takva, ali ne mogu. Imam neku barijeru i nesto mi ne da. Zao mi je zbog toga jer sam svojim ponasanjem povredila dobre momke kojima sam bila jako draga, ali jednostavno nisam znalaa sta cu i kako. Ili nisam smela. Nisam osetila nikad da u porodici fali neka ljubav, paznja, odrastala sam u zdravoj porodici punoj ljubavi i paznje, tako da ne verujem da postoji tu neki problem. Ukoliko postoji neshto shto ce mi pomoci volela bih da znam. Hvala unapred!

  5. Zdravo! Imam 29 godina i sebe smatram rečitom i komunikativnom osobom.Volim ljude i druženje.Svaki put kada odem s mužem kod njegovog rođaka,ja se vratim povredjena i isfrustrirana.Naime,zadnjih godinu dana,stalno pokušava da me degradira,ponizi,licno uvredi,omalovaži u drustvu.pokušavala sam na sve nacine da demistifikujem nas problem,ali bezuspešno. Prilazila sam mu sa svih strana i trudila se da se ne ističem u komunikacije,povlačila sam se ,šalila se,bila rezervisana,pa i arogantna….Sve je bilo uzaludno.Zanimljivo je to da kada nam on dodje u goste,ništa od navedenog se ne desi.
    Iskreno da vam kažem, ne znam u kome je problem,ali ja vise ne znam kako to da resim.Molim vas pomozite mi,prinuđena sam na odlaske k njemu,a osećam se ugrozenom.Preispitujem sebe i svoje postupke,stavove.Molim Vas pomozite mi da prevaziđem ovo stanje.

  6. Dobar dan, imam 33 godine.
    Sa svojim sada suprugom se zabavljam godinu dana. Vencali smo se kada smo bili 9 meseci u vezi i mesec dana nakon vencanja je krenuo pakao.
    Moja porodica se na neki nacin umesala u nas brak, sestra je trazila da joj dam deo auta koji joj navodno pripada 5 dana nakon sto smo suprug i ja prodali jedan njegov (imao je dva) i da zadrzimo moj, jer ne mozemo da odrzavamo tri automobila, a sestra i ja smo dobile taj auto na poklon pre 3 godine, ali se sestra odrekla ulaganja i placanja oko auta tako da sam ga ja vozila narednih 2 godine i ni jednom nije trazila da se tada podeli auto nego kada smo mi usli u brak, prodao suprug svoj kako bi ja zadrzala moj auto. Tu smo imali mnogo svadja i suprug i ja i ja sa mojima dok na kraju nisu moji rekli u redu neka auto ostane kod vas, ali dok je doslo do toga, bilo je mnogo svadja, cak je moj otac nazvao mog supruga i rekao mu kako je on prisvojio taj auto, kako ima komplekse, pa vidimo se na sudu i jos par losih stvari gde se odnos mojih roditelja i supruga skroz narusio, takodje i njegove majke i sestara.
    Imali smo i problem sa firmom,jer sam ja pre dve tri godine samo fiktivno dala potpis bratu da vodi firmu, a moj suprug se nije slozio sa tim, jer brat iz prethodne firme duguje porez pa ce opet mozda napraviti gresku samo sa mojim imenom. I tu smo imali mnogo svadja, jer sam ja menjala misljenje kako dodjem kod roditelja, oni krenu da mi pricaju pa to ti je brat, kako mozes, pa jel’ te to muz nagovorio itd i ja onda sa tom mislju se svadjam sa svojim muzem dok nisam resila u glavi da je ipak dobro da nemam firmu na svoje ime.
    Sve sam to ovih mesec dana pokusavala sa sobom i sa mojim roditeljima da resavam, malo sa jedne strane malo sa druge, ali odnosi su se toliko pokvarili da njegova majka i on vise ne zele da se vidjaju sa mojima. Ja tako ocajna zbog cele te situacije i dalje pokusavam da spasem nas brak, jer to mi je vazno, ali on (suprug) jednostavno nije mogao da mi veruje da ja to mogu da izdrzim i ucinim sve i resio je da me ostavi, iako sam ja vec sve to ucinila, nisam vise vlasnik firme i auto smo mi zadrzali, ali to njemu izgleda nije dovoljno, jer kako kaze ja ne znam da komuniciram, nemam empatije, razumevanje i podrske za njega i zato se svadjamo i zato sto ne zelim da ga saslusam kada mi nesto govori. Ja sam se toliko trudila, ali mi se posvadjamo oko gluposti i ja sam kriva, jer ga nisam pustila da na primer vaspita psa, nego ja kazem „pa dobro, pusti je, ne vuci je“, a on plane na to.
    Mi smo isli i kod bracnog terapeuta, ali je on resio da ne moze vise ovako da podnese, jer kako kaze, ja sam bila „zlostavljana“ u mojoj primarnoj porodici i da moji jednostavnu drugacije razmisljaju i da ce sve to preko mene da utice na njega i na nas brak.
    Ja sam ocajna i ne znam sta da radim sada, jer i dalje smatram da mozemo spasiti brak, ali ne znam kako da i ja njemu objasnim neke stvari kada mi on to ne dozvoljava. Za dan dva idemo da predamo papire za razvod…
    Hvala na nekom odgovoru, ako moze nesto da se odgovori na sve ovo…

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Povezani tekstovi

Zamke toksične pozitivnosti

Pojam toksična pozitivnost (ili kako se još naziva pozitivna toksičnost) odnosi se na uverenje osobe da je poželjno i dozvoljeno doživljavati samo i isključivo pozitivna…

Pročitaj više »

Zavisnost od mobilnog telefona

Tehnološki razvoj je neminovnost današnje civilizacije. Sa sobom nosi mnogobrojne prednosti, ali i određene mane. Mane nastaju onda kada se upotreba tehnoloških dostignuća pretvori u zloupotrebu.

Pročitaj više »
Scroll to Top
Vaš Psiholog

Prijavite se na naš Newsletter