Osobe koje imaju problema sa niskim samopouzdanjem obično su sklone da negativnu sliku o sebi održavaju učestalim negativnim samoprocenama. Negativne samoprocene su misli koje se javljaju u situacijama kada ne uspemo da uradimo nešto u skladu sa svojim očekivanjima, i sadrže visok nivo samokriticizma. Na primer, osoba često govori sebi kako je trebalo da uradi to i to a nije, razmišlja o sebi kao o „gubitniku“ i smatra da nikada neće ništa uraditi kako treba. Ovakvim razmišljem osoba održava negativnu sliku o sebi, oseća potištenost, krivicu, povlači se, postaje pasivna i odustaje od novih mogućnosti. Ono što je karakteristično za negativne samoprocene je da se one uzimaju „zdravo za gotovo“ kao nešto što je sasvim u redu te je prvi korak shvatiti da visoka doza samokriticizma u situacijama kada nam nešto ne ide nije dobar način da popravimo stvari.
Kako prestati sa negativnom samoprocenom?
Za početak važno je registrovati negativnu samoprocenu na licu mesta i nazvati je pravim imenom. Kada u nekoj situaciji ne uspete da uradite ono što ste očekivali obratite pažnju na samoprocenu. Pitajte se: Kako ja sebe procenjujem u ovoj situaciji? Kako sam/-u sebe osujećujem? Da li preterano kritikujem sebe? Zatim se zapitajte da li vam vaše negativne samoprocene nečemu koriste. Kako se osećate dok sebe procenjujete na negativan način? Da li pokušavate da rešavate problem ili se povlačite iz situacije?
Kada registrujete svoju negativnu samoprocenu i kada shvatite da vam ona samo donosi štetu (osećate potištenost, krivicu, stid, želite da se povučete iz situacije i da ne rešite problem do kraja), pređite na sledeći korak. Sledeće što je važno da uradite jeste da fokus sa sebe pomerite na nalaženje alternativnih načina rešavanja problema ili shvatanja situacije. Možete se distancirati iz situacije tako što ćete sebe pitati: Šta bih ja predložio/-la kao rešanje ako bi se u istoj situaciji našao moj prijatelj? Sigurno ga ne biste kritikovali već ponudili realniji i konstruktivniji način da se nosi sa trenutnim teškoćama. Takođe, možete zamisliti šta bi neka osoba koja nema problema sa negativnom slikom o sebi uradila na vašem mestu. Npr. umesto da ostane pasivna i povuče se iz situacije ona bi se borila za ono što želi, ili umesto da neuspeh u određenoj situaciji gleda kao dokaz svoje nesposobnosti ona misli o tome na kojim aspektima bi trebalo raditi da bi se situacija popravila. Usvojite alternativni način razmišljanja i ponašanja i primenite ga, kada to uradite i vaša osećanja će biti drugačija. Često se dešava da govorite sebi da ne možete da reagujete drugačije, ovo su isto tako osujećujuća razmišljanja jer vi možete i morate reagovati i misliti drugačije kako biste promenili negativnu sliku o sebi.
Zapamtite nije dovoljno primeniti ove koreke samo jednom već svaki put kada registrujete da ste upali u zamku negativne samoprocene . Shvatite da dok god budete previše kritički razmišljali o sebi i svojim sposobnostima osećaćete se loše, zato promenite svoje navike u razmišljanju i budite sami sebi od koristi.
Mr Sanja Marjanović
dipl.psiholog
kontakt za zakazivanje savetovanja uživo: 064 64 93 417
kontakt za zakazivanje online savetovanja: vaspsihologsanjamarjanovic@gmail.com
skypename: psihologsanja
16 thoughts on “Negativne samoprocene – siguran način za održavanje negativne slike o sebi”
Voleo bih da napisete i tekst o (auto)sugetiji i negativnim procenama ljudi. Kako drugi mogu da uticu na samoprocenu.,,,
Postovani, hvala na predlogu. Mozete uskoro ocekivati tekst na tu temu. Ovom prilikom predlazem i ostalim posetiocima naseg sajta da slobodno predloze teme koje ih zanimaju kako bismo ih obradili. Srdacan pozdrav. Sanja Marjanovic,dipl.psiholog
Oduvek sam imala problema sa niskom dozom samopouzdanja, ali vec neko vreme mi je strasno lose, bilo kakvu glupost da napravim padam u depresiju i ne mogu da se smirim, placem svako vece, svako jutro se probudim sa negativnim mislima, a ceo dan osecam nervozu, strah da ne uradim opet nesto sto ne treba.. Dovoljno je da neko samo podigne ton i da se cista mira osetim kao najgora osoba na svetu, iako to uvek sakrivam jer ono svesno u meni zna da preterujem, da su to gluposti koje mi padaju na pamet i sramota me je toga. Ovo je prvi put da se nekom obracam za problem, iskreno, osecam se porazavajuce i nikad nisam imala hrabrosti da odem kod psihologa.. Zelim da ovo prestane, ali uvek kad se pojavi problem resavam ga suzama i ne mogu nikako drugacije.. Sta da radim?..
Postovana, negativno razmisljanje i negatovna samoprocena, kako se i u tekstu navodi, je siguran put da stvorite negativnu sliku o sebi. Vazno je da shvatite da sve potoce od Vase interpretacije sebe kao nekog ko je neadekvatan i verovanja u tudje negativne kritike koje vam samo potvrdjuju da Vi niste dovoljno dobri. Umesto da se fokusirate na sve ono negativno sto verovatno svakodnevno pronalazite kod sebe i na sebi, pocnite da mislite o svojim kavlitetima, radite na njima i prihvatite sebe takvi kakvi jeste. Svi smo mi daleko od savrsenstva iako mozda za neke ljude mislite da nije tako, razlika je samo u tome sto neki brze prihvate sebe sa svim onim sto jesu i nisu i razvijaju ono u cemu misle da su dobri i sto ih ispunjava. Takodje, bilo bi dobro da se obratite skolskom psihologu kako biste dobili adekvatnu podrsku. Srdacan pozdav. Sanja Marjanovic, dipl.psiholog
Postovani, imam jedan od problema koji se proteze dosta dugo. Problem je u tome sto sam suvise zatvoren i kao da ne mogu nikom da se otvorim. Veoma mi je tesko da bilo kome kazem neke stvari koje se u mom zivotu desavaju. Cak i najboljoj drugarici koja mi prica sve o sebi i sta joj se desava ne mogu nista da govorim. Tako onda prodje neko vreme i ja se naljutim na nju totalno bezveze i onda se kao posvadjamo. Kako da to prevazidjem i sta je tu problem? Hvala unapred.
Postovani, verovatno postoji neko pogresno uverenje kod Vas o tome zasto nije dobro govoriti o svojim osecanjima sa bliskim osobama (mozda uverenje da ne mozete verovati drugima,ili da drugi nece moci da Vas razumeju jer su i za Vas ti problemi teski ili da Vam je vaznije da drugi mogu da Vam se povere a da nije ni bitno kako se Vi osecate i sl.). Ovo su samo pretpostavke za preciznije definisanje problema potreban je duzi razgovor. Srdacan pozdrav.
Imam pitanje
Moze li covek izgubiti pravo na cast, dostojanstvo, druzenje sa svim ljudima (oni nece), pravo na pravdu, pravo na borbu, pravo na fejsbuk, pravo na svoju rodbinu, pravo da ikad ode u svoj rodni kraj, pravo na icije sasosecanje i razumevanje, pravo na bilo kakvu radost, znaci, pravo na zivot – ako nikome nikakvo zlo nije ucinio niti ikoga ugrozio ?
Ovo ozbiljno pitam, jer mislim da sam ja dokaz da moze.
(Prevarena sam i osramocena pred par hiljada ljudi na fejsbuku i u mestu stanovanja od nekoga ko je to svesno i zlonamerno ucinio bez ikakvog objektivnog razloga.)
Draga Marjana,
mogu misliti da ti je jako tesko, ´razumjeti ljude je tesko, posebno lose ljude je tesko razumjeti, ali oni jadni nisu krivi, mozda su bolesni i u ne znanju pocine losa djela…
ne znam sta ti se desilo ali ako tvoja familija, prijatelji ne zele kontakt sa tobom jer vise vjeruje nekom drugom nego tebi onda to moras postovati, nisu te ni zasluzili..
FB je zlo, kako neko rece javni WC.
Draga Pia
Veliko Ti hvala na komentaru i na Tvojim recima, na utehi.
Ta je osoba, koju sam volela, bez ikakvog razloga unistila moj zivot i mene. Ja sama sebi ne verujem da sam jos na ovom svetu. Ja ne postojim. A on to zna, to je hteo i to ga raduje.
Postovani,
Moj suprug vec 10 godina radi na brodu,vrlo uspesno. Medjutim od kada smo dobili dete,njemu je sve teze i teze da odlazi,i svaki njegov odlazak na brod je pracen suzma,stresom,ali se posle par dana adaptira i sve prodje u najboljem redu. Bar ja tako mislim. Medjutim on je jako zatvorena osoba koja cak ni samnom ne deli najdublje strahove. Poslednji njegov odlazak je podneo strasno i evo jos traje. Naime vec dve nedelje on ne moze sebi da dodje,uvece kada legne kaze da ga uhvati neka vrucina,potom jeza i na kraju ga uvek jako zaboli zeludac. Prate ga lose misli,kaze da ne moze vise da izdrzi na brodu a opet zeli da se vrati ali nema snage jel kako kaze on nam je jedini izvor fisnsiranja,kada bi se vratio smatra da bi bili u jos vecem problemu. Mene brine duzina trajanja tih napada,kako ih prebroditi?
Unapred zahvalna!
Postovani,
javljam Vam se drugi put, u nameri da cete mi odgovoriti. Imam 38 god,ozenjen sam i imam dete. Izgubio sam posao pre NGodine, Krenule su svadje u kuci. Mislim da sam doziveo nervni slom prilikom jedne svadje i od tada se vise ne osecam isto kao pre. Naime krenule su mi opsesivne misli koje traje sve do dana danasnjeg. Strah me je da ne postanem homseksualac, kada idem na ulici imam utisak da me ljudi vide kao takvog, svi oko mene se zezaju kao i obicno na tu temu, pricaju viceve o pederima … i ja sam to radio isto ali mi je sada neprijatno i sece me stomak kada bilo sta vezano za njih vidim procitam ili cujem. Muskarci me ne zanimaju niti su me ikad zanimali. Imao sam dosta veza i devojaka.Non stop su mi te misli u glavi neznam zbog cega, kada nesto radim kao zaboravim ali se odmah vracaju. Pijem samo 1/4 lorazepama kada me uhvati panika,jer me to umiruje, a hvata me 2,3 puta dnevno. Doktor mi je prepisao i citalex, pio sam ga ali nema nikakvog efekta. Uz to mi se javljaju jos pregrst svakakvih misli da me je jeza kako to mze meni da padne na pamet. Zamolio bih Vas za odgovor. Ovo nikome ne bih pozeleo.
Postovani, problem koji ste opisali spada u grupu anksioznih poremecaja (u pitanju je opsesivno-kompulzivni poremecaj). Sustina problema jesu opsesivne misli koje navodite jer one deluju na odrzavanje i povecanje anksioznosti odnosno straha. Lekovi pomazu da se smirite ali oni ne mogu direktno uticati na opsesivne misli i Vasu interpretaciju istih. Ovaj problem se moze resiti adekvatnim psiholoskim tretmanom (koji podrazumeva diraktan rad sa opsesivnim mislima) te nam se mozete javiti kako bismo Vam pomogli. Srdacan pozdrav. Sanja Marjanovic,dipl.psiholog
Poštovani,
slučajno sam našla ovaj site tražeći potencijalne neželjene efekte leka za smirenje koji sam popila u prevelikoj količini i koji ništa nije pomogao… Ne želim umreti, ali želim živeti kao svi normalni obični ljudi…samo želim malo mira… Ceo život živimo u ludnici, lažnoj slici porodice koja nikad nije postojala jer je rušila ona koju smo zvali majkom. Lečila bračne probleme koristeći nas decu… a većinu istih je sama pravila ili pravila od mrava slona, bukvalno ceo život radi šta hoće… Majka koja nije vodila decu u školu, nije ih budila u školu, nije dolazila na roditeljske iako smo bili odlični učenici i uvek hvaljeni, jednom detetu čak nije otišla ni na maturu, već se ponašala kao da je ona tu žrtva, drugo je maltretirala pred sami polazak na manifestaciju na kojoj su se dodeljivala priznanja najboljim učenicima zato što joj nije našlo pantole koje je rekla da joj kupi, svakodnevno nas je kritikovala, nikad nismo bili dovoljno dobri i uvek je govorila rečenice koje su počinjale ili završavale sa „niste zaslužili“… Odlazila je i dolazila kući kad je htela, nebitno da li smo je mi nekad trebali, imala obzira prema svoj tuđoj deci, razumevala probleme … U periodu dok smo bili manji brinula je o našem zdravlju, pravila nam da jedemo, ali to je uvek izgledalo kao da radi iz obaveze, a ne iz ljubavi… Pogrdne reči koje nam je rekla ne treba ni da pominjem, mislim da um normalnih ljudi takve stvari ne može ni zamisliti… I uvek je imala dežurog krivca za svaku svađu, brat ili ja, mada sam to uglavnom ja, njega kao više voli mada to ničim osim rečima nije pokazala… Na sve to otac nas je pokušavao skloniti od nje dok smo bili deca, prikrivajući ono što je radila da narod ne čuje.Dok smo bili mali znala nas je u trenucima plača koji je izazvala, obrlatiti pričom kako je ona naša mama, voli nas najviše kako je pogrešila i mi bismo ko glupa deca ponovo zagrlili svoju mamu, koja bi već sutradan opet imala etapu kritikovanja i histerisanja, udaranja koje najčešće nije bilo uzrokavano nečim što mi uradili, no svejedno uvek smo joj bili vreća za istresanje…
Taj problem je godinama rastao i vremenom smo se počeli buniti, jer smo postajali svesniji sebe i stvari oko nas, za sve druge smo bili deca za primer,dobri u školi, nismo niakda obrukali roditelje, nismo hodali koristili narkotike ili nešto slično, niti tražili novac, koliko su nam sami davali bilo je dovoljno… A ona nikada nije imala osjećaj da deci treba ljubav, a ne novac za rođendan drugarice ili devojke, a imala ga je ..No svejedno nikada nismo valjali… Nismo bili savršeni niko nije, ali iz ove perspertive gledano, desetak godina poslije kažem da bih volela imati decu kakvi smo bili brat i ja… Svađali smo se mirili, ali smo uvek ostajali jedno uz drugo, nekada nisu bile potrebne reči da jedno drugom nešto kažemo, nekada smo nas dvoje bili sami protiv ostatka sveta, protiv majke koja nas je omalovažavala i oca koji je sve to krio, čoveka kojeg ne možemo kriviti jer nema bolje osobe i roditelja na ovom svetu od njega… Jedina greška je što joj je dopustio da nas uništava, ali on nije znao kako da se nosi s njom… Jedna jedina greška koja nas je skupo koštala… Živaca, suza, uzalud potrošenih godina…
Kako smo rasli počeli smo joj uzvraćati, ali nju nikad ništa nije dotaklo, čak ni otvorena priznanja da bismo najviše željeli da se naši životi završe… Rušila nam je snove, nade, samopouzdanje, nismo imali pravo na problem, pubertet, tugu, jer je mama uvijek imala svoje probleme i neraspoloženje koje je morala da ispolji… U svemu je uvek videla problem u nečijoj želji da se bavi sportom, da izađe, da ima momka/ devojku, drugovi i drugarice nisu valjali i sl….
Isto tako ne poštuje ni vlastite roditelje, i stalno ističe kako je ona za njih uradila ovo i ono…Posljednjih godina ona više ničim nije roditelj, napravi da jedemo ako hoće i to uglavnom ako neko treba doći, iako ne ide na posao, ne radi kućne poslove jer ako neću ja tata će, u doba facebooka provede dio dana igrajući igrice, dio van kuće, dio u ispoljavanju bijesa i preostali dio na spavanju, bukvalno… Pri tome otac i brat rade, ja sam išla na fakultet…. Brat se oženio, meni ostalo još da diplomiram na fakultetu koji još uvijek nudi priliku za posao… Bili smo zdravi uvijek, imali dovoljno za život, nas troje bili porodica koju je majka rušila…
Sad je došla i bolest i to novog najmanjeg člana porodice, nešto s čim se u normalnom okruženju može sasvim lako živjeti, ali ne i u ovoj porodici….
Mislila sam da nam ovo lekcija, prije svega njoj, no nije i dalje radi iste stvari, baca, lomi, udara sve sa konstatacijama kako smo mi bezvrijedni i kako je ona žrtva…
Sa druge strane ona je žena sa puno prijatelja uvijek tu za svakoga da pomogne, puna savjeta, puna razumijevanja, krasna i uvek spremna da nas kritikuje, a sebe uzdiže… E pa ja nakon svih ovih godina ne verujem u ono da je majka najbolji prijatelj…
Danas smo imali veliku svađu koju sam ovog puta započela ja jer sam joj rekla par stvari koje jeste uradila, a s obzirom da joj otac skoro nikad nije prigovarao, ona je počela da pljuje i udara, jer otkud meni pravo da njoj prigovaram, ona cio radi šta hoće…Meni su skoro 24 godine, mislim i previše da me neko udara… Prošle godine u ovo doba sam dobila takve batine da su mi između ostallog uši bile ljubičaste i naravno krila sam ih, gdje ću reći da mi je to uradila majka koja me udarala šakama, čupala kosu i sl….. Tom prilikom nije bilo brata da me brani kao godinama unazad….
Danas sam jednostavno poludela, želela sam je pustiti da me ubije, priželjkivala sam da već jednom završi ovo sve… Žena koja je pretila deci da će ih spaliti peglom, zbosti i sl…. Tata je upao u sve to i ponovo smirivao pa šta ćeš joj znaš je …. I pitala sam ga šta šta da radim, kako da joj valjam, šta smo i brat i ja uradili da bude ovakva… Na sve to mi je rekao da sam sad svoj čovek i da idem odavde… Moj otac kojeg sam najviše volela je rekao da bežim, ja ne želim ići ne želim se udati, imam momka, ali se ne želim vezivati ni za koga više u životu… Samo želim da nas četvero i nova dva člana porodice prevaziđemo sve i budemo sretni skupa, bez obzira na razlike i sve što je bilo, a on mi je rekao da bežim…
Nekako želim da završim ovaj život,nemam snove nadu, roditelje…
Imam brat kom mogu pomoći i danas mu nisam mogla gledati u oči jer sam osim problema koji ima napravila da još jednom prisustvuje onom što je godinama trpio i od čega me je bezuvjetno branio…
Da nisam kukavica i da se ne bojim šanse da bi me neko mogao spasiti, završilabih ovu agoniju od života….
Ona kaže da me nikad niko neće voleti, a zašto i bi kad me ne voli ona koja me je donela na ovaj svet… Mislite li da se može izaći iz ovo začaranog kruga???????
Postovana, iz svega sto ste napisali jedno je sigurno-Vasa majka ima psihopatsku strukturu licnosti. Psihopate ne mozete leciti a jako je tesko sa njima ziveti pogotovo ako se nadju u najuzoj porodici. Dakle, vazno je shvatiti da Vi niste ni za sta krivi niti je tacno da Vas niko nece voleti! Sve sto Vasa majka govori ili radi nema veze sa time da ste vi losi vec ima veze sa njenom poremecenom strukturom licnosti koja se reflektuje kroz razlicite oblike ponsanja kao sto su vređanje, optuzivanje, manipulacija, fizicko nasilje. Prema tome, nemoguce je da ocekujete da ona normalno funkcionise i da ne pravi probleme clanovima svoje porodice. S druge strane, morate zastititi sebe i udaljiti se iz takve sredine. Bilo bi dobro da se i finansijski osamostalite sto pre i pocnete da zivite samostalno. Mozda cete to shvatiti kao bezanje ali bolje je i to nego da svakodnevno dozivljavate ono sto ste opisali. Takodje, ukoliko se osecate lose OBAVEZNO potrazite strucnu pomoc i pobrinite se da svoj zivot ucinite srecnijim-to nije sebicno to je normalno! Srdacan pozdrav. Sanja Marjanovic,dipl.psiholog
Jako je interesantan ovaj problem…Nedavno sam upoznao devojku u koju sam se bas zaljubio i sada sam sa njom.. Ima problem sa samopouzdanjem.. Od reci do reci ste upravu… Vredi pokusati iskoristiti neke od vasih saveta.. Mada iskreno mislim da ona ako sama to ne moze da promeni niko joj tu ne moze pomoci.. 🙂
Tacno, ona mora sama da osvesti svoj problem i odluci da ga resava. Srdacno, Sanja M. dipl.psiholog