Budite u sadašnjosti

Budite u sadašnjosti

bubblesU subjektivnom, psihološkom svetu postoje samo dva modaliteta realnosti. Prvi je ono što doživljavamo u sadašnjem trenutku a drugi je ono što doživljavamo zamišljajući budućnost ili ono što se dogodilo u prošlosti. Prošlost i budućnost ne postoje u realnosti. Budućnost je nešto što zamišljamo da će se desiti a prošlost je upotreba imaginacije u rekonstrukciji onoga što se već desilo. Sav stres, strahovi i negativna osećanja potiču od ovog drugog modaliteta. Ceo stres se bazira na imaginaciji. Ne verujete da je tako? Zapitajte sebe čega se plašite najviše, onoga što se događa sada ili onoga što zamišljate da će se dogoditi ili se već dogodilo?

Najviše sreće, radosti, spokoja i pozitivnog raspoloženja pronaćićete u sadašnjosti, u sadašnjem trenutku. Šta je sadašnji trenutak? Postoje mnoge knjige i predavanja na tu temu. Ja ću vam to objasniti na veoma prost način. Sadašnji trenutak je doživljaj a ne misao. Svaki put kada pristupate doživljaju neanalitički, bez imaginacije budućnosti ili rekonstrukcije prošlosti vi ste u sadašnjem trenutku.

Kako ćete izvežbati da što više budete u sadašnjem trenutku i više doživljavate a manje analizirate? I ovde je reč o navici koju možete izgraditi vežbom i ponavljanjem. Možete početi odmah.

Obratite pažnju na to šta osećate sada. Obratite pažnju na disanje i ne pokušavajte da ga promenite, samo konstatujte i fokusirajte se na doživljaj i senzacije koje imate dok dišete. Osetite koji delovi tela se pomeraju dok dišete. Osetite vazduh koji udišete i izdišete. Fokusirajte se na doživljaj i ne analizirajte. Ako vam se jave bilo kakve misli ne ulazite u njihovu analizu samo ih konstatujte i vratite pažnju na disanje. Sada obratite pažnju i na druge senzacije u vašem telu, bez obzira koje su. Ne trudite se da ih imenujete i razumete samo ih konstatujte. Sada obratite pažnju i postanite svesni zvukova u vašoj neposrednoj blizini. Nemojte misliti o njihovom značenju samo ih slušajte kao što biste slušali neku melodiju. Obratite pažnju na predmete i boje oko vas. Dozvolite sebi da osetite šta god da osećate.

Ako vam je ova vežba bila teška nemojte da odustanete. To samo znači da vam treba više vežbe i da ste do sada navikli da mnogo analizirate a malo se fokusirate na doživljaje. Ta navika se može promeniti vežbanjem. Vežbajte ovu jednostavnu vežbu svakog dana po pet minuta kada ste sami i kada imate vremena.

Vladimir Mišić dipl. psiholog

6 thoughts on “Budite u sadašnjosti”

  1. postovanje,imam jedno pitanje dakle prije vise od godinu dana konstatovana mi je dijagnoza aksiozni poremecaj to jeste OKP. .imao sam razne misli da cu da poludim igubim kontrolu i o povrjedjivanja sebe ili porodice a prije svega toga sam imao jake napade panike sad u zadnje vrjeme mi se javila misao da je sve sto se desava neki san da ja sve sto zivim i radim samo sanjam ili da je to nesto nestvarno ali se ja sam sebe ubjedjujem da je sve zivot i da ga ja zivim normalno ko i svi ostali . . pa me zanima dali je to posledica ovog mog slucaja ili je to preraslo u nesto drugo. . unapred hvala na odgovoru

    1. Postovani, i napadi panike i opsesivne misli koje navodite (o povredjivanju, o tome da cete poludeti ili izgubiti kontrolu) spadaju u isti spektar poremecaja tj. u anksiozne poremecaje (moze Vam biti od koristi da procitate ovaj nas tekst http://vaspsiholog.com/2013/03/strah-od-ludila-kao-simptom-anksioznog-poremecaja/). Ukoliko ste u mogucnosti mozete nam se javiti za psiholosko savetovanje kako bismo mogli adekvatno da Vam pomognemo sto se tice opisanog problema. Srdacan pozdrav. Sanja Marjanovic, dipl.psiholog

  2. Postovani,

    Prosle zime sam imala prvi napad panike posle koga je usledila smena anksioznosti i depresije. Imala sam 20 godina. Obratila sam se psihijatru, uzimala sam antidepresiv i simptomi su postepeno nestali posle 3-4 meseca, s tim sto bi se kasnije javljali na momente, ali me nisu remetili u opstem funkcionisanju i bilo je preporuceno da i dalje pijem lekove.
    Medjutim, posto me je to pogodilo neocekivano i naizgled niotkuda, dugo mi je trebalo da odgonetnem sta je izazvalo takvu reakciju organizma, jer ja u principu zivim vrlo kvalitetno, u zdravoj socijalnoj sredini, dobrim odnosima u porodici, imam sve sto mi treba, na fakultetu mi ide dobro i nikada ranije nisam dozivela bilo kakve traume, teske bolesti itd.
    Najpre je vazna cinjenica da moja mama takodje ima sklonost ka ovakvim reakcijama, s tim sto nikada nije patila od bilo kakvog ozbiljnog poremecaja i duboke depresije, pa je kao i kod mene, to bio prolazni period s kojim se suocila mozda 2-3 puta u zivotu, a prvi put je takav problem dozivela u istom uzrastu kao i ja. Dakle, postoji genetski faktor.
    Drugo, 2 jedina uzroka koja mogu da identifikujem kao stresna su raskid sa deckom u koga sam bila mnogo zaljubljena, mada je to bilo davno i, ono sto je tekuce i aktuelno, izvesni ciljevi i ambicije koje sam sebi postavila kao imperativ.
    Ono sto mi trenutno predstavlja problem je cinjenica da sam vrlo ambiciozna osoba koja mnogo ocekuje od sebe i koja neprekidno razmislja o tome kako da iskoristi dan, da svaki sekund treba da upotrebi u radu na sebi i osecam se krivom kada mi dan prodje u bilo kakvim aktivnostima koje su neproduktivne. Stalno i svakodnevno razmisljam o tome sta hocu da napravim od sebe u buducnosti i to na vise polja i cak mimo svoje volje pravim vojnicke planove. To postaje opterecujuce zato sto osecam da ne zivim slobodno i spontano u sadasnjosti, strahujem od neuspeha, u grcu sam, dozivljavam stres jer sam svestrana i rasplinjujem se na vise strana. Dok sam fokusirana na obaveze na fakultetu, usput se strastveno zanosim mastanjem o postignucima na drugim poljima, jer vise naginjem umetnosti (volim jezike, knjizevnost i muziku, pa se bavim pisanjem, sviranjem). Medjutim, kada konacno nadjem vremena da se bavim i tim hobijima, uhvati me nesigurnost i strah da necu uspeti u tome da postignem ono o cemu sam mastala i zato koristim angazovanja na fakultetu i druge obaveze kao izgovor da „nemam vremena“ da se potpuno posvetim umetnickom stvaralastvu, do koga mi je zapravo najvise i stalo, u kome uzivam i za koji imam talenat…a posto sam naviknuta da mastanje o postignucima na polju umetnosti za mene predstavlja neko „utociste“ i zanos koji me osvezava od sivila svakodnevnice, prestravljuje me ta promena, da ce to odjednom postati realnost i vise nece biti dobro poznato sanjarenje na koje sam navikla.
    Volela bih samo da dobijem neki savet kako da se postavim prema tome, kako da prestanem da opsesivno pravim planove i sebe forsiram, da se normalno organizujem i ne opterecujem, kao i da se ne uplasim kada se konacno latim onoga sto stvarno volim i zelim da radim…

    Unapred hvala!

    1. Postovana, na zalost, nemoguce dati samo jedan odgovor na sva vasa pitanja. Instant saveti koji bi Vam automatski pomogli da resite probleme ne postoje. Ukoliko ste u mogucnosti javite nam se za psiholosko savetovanje kako bismo Vam adekvatno pomogli da prevazidjete probleme koje navodite. Srdacan pozdrav. Sanja Marjanovic,dipl.psiholog

  3. Postovani, ja mislim da sam godinama zakopana u samoposmatranju, da se nekako cu!dno osjecam ako se usredsredim samo na odredjenu i konkretnu stvar.kao da mi fali tad neko, kao da nisam potpuna, jer nema pratioca posmatraca svake moje misli, mojih emocija, analze tudjih misli i sl. Ali jednostavno ako u svakom datom trenutku nemam sve te misli na gomili, imam utisak da ce mi nesto promaci ili se nesto desiti. Koliko sam u tom svom ramu, rijetko kad pustim emociji na volju i tesko me nesto ‘dotakne’, jer ja prvo u glavi preradjujem sta se to meni trenutno dogadja i bukvalno razmisljam kako bih trebala da se osjecam.jos sam opterecena filozofskim mislima i zivim slikama, toliko da imam utisak da cu puci, kao da sam zaglavljena u sopstvenom umu, kao da mi je potrebno da izadjem iz misje rupe, potrebno mi je neke svjetlosti toliko da imam tik da gledam u sunce i jake sijalice kako bih imaginarno privukla svjetlosti koja mi treba da ‘progledam’.
    Da li to nekako mogu rijesiti skretanjem misli, ili jednostavno da samo pratim osjecaje u tijelu povezane sadasnjim trenutkom.
    Hvala.

    1. Jagoda znam da je ovaj komentar postavljen jako davno, ali zelim samo da kazem da citajuci ga, kao da citam licno o sebi…ako kojim slucajem vidis ovaj moj komentar nekad, bas bih volela da stupimo u kontakt…

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Povezani tekstovi

Zamke toksične pozitivnosti

Pojam toksična pozitivnost (ili kako se još naziva pozitivna toksičnost) odnosi se na uverenje osobe da je poželjno i dozvoljeno doživljavati samo i isključivo pozitivna…

Pročitaj više »

Zavisnost od mobilnog telefona

Tehnološki razvoj je neminovnost današnje civilizacije. Sa sobom nosi mnogobrojne prednosti, ali i određene mane. Mane nastaju onda kada se upotreba tehnoloških dostignuća pretvori u zloupotrebu.

Pročitaj više »
Scroll to Top
Vaš Psiholog

Prijavite se na naš Newsletter