Anksioznost je normalna reakcija organizma na predstojeću (realnu ili imaginarnu) opasnost, na događaje u budućnosti. Kod dece i adolescenata vezuje se za pojedine etape u razvoju – prati strahove koji su karakteristični za različite razvojne periode, a koji se uglavnom uspešno prevazilaze (na primer, strah od mraka i čudovišta). Kada anksioznost počne negativno da utiče na svakodnevno funkcionisanje, kada to postane intenzivan doživljaj, neprimeren za detetov uzrast, kada se ispoljava u neuobičajenim situacijama, potrebno je preduzeti određene mere. Roditelji bi trebalo da prepoznaju ove reakcije, da ih ne ignorišu i obrate se stručnom licu za pomoć.
Pristup koji se pokazao kao najefikasniji u radu sa decom koja ispoljavaju anksioznost jeste kognitivno-bihejvioralni. U okviru njega, razlikuju se bihejvioralne, kognitivne i kombinovane, kognitivno-bihejvioralne tehnike.
Bihejvioralne tehnike
Tehnika hijerarhije strahova, podrazumeva da dete i terapeut prave listu situacija koje izazivaju strah, hijerarhijski, od situacije koja izaziva najmanji do situacije koja izaziva najveći strah i najveći nivo anksioznosti. Dete zatim pristupa svakoj situaciji posebno. Važno je da se započne sa situacijama koje izazivaju samo minimalnu anksioznost. Cilj je da se dete postepeno oslobađa strahova. Na primer, ako se dete plaši psa, pomoći će mu da u parku roditelj prvi priđe i pomazi malog psa dok dete to posmatra i usvaja ponašanje svog modela, a zatim kada ga pozovete da i ono priđe, ono će to mnogo slobodnije uraditi.
Tehnika sistemske desenzitizacije podrazumeva da pozitivna emocionalna reakcija suzbija negativnu. To znači da situaciju koja izaziva nelagodna osećanja prati draž koja izaziva potpuno suprotan doživljaj. Na primer, to može biti relaksacija. Sistemska desenzitizacija podrazumeva tri koraka: trening relaksacije, hijerarhiju strahova, i uparivanje postepenog izlaganja situacijama koje izazivaju anksioznost sa relaksacijom. Relaksacija može podrazumevati progresivnu mišićnu relaksaciju, dijafragmatsko disanje i zamišljanje slika. Progresivna mišićna relaksacija koja se primenjuje u radu sa decom razlikuje se od one za odrasle po trajanju i po grupama mišića koji se uključiju. Još neke od strategija sistemske desenzitizacije su: hranjenje deteta omiljenom hranom u situaciji koja izaziva strah, pričanje omiljene priče, igranje neke igre koju dete voli, fizički kontakt sa roditeljem ili terapeutom (zagrljaj). Izlaganje situacijama koje izazivaju anksioznost može biti i na nivou zamišljanja u stanju relaksacije.
,,Flooding’’ tehnika, odnosno tehnika preplavljivanja uključuje naglo i produženo izlaganje dražima koje izazivaju strah s ciljem gašenja anksioznog odgovora. To se može izvesti uživo ili zamišljanjem. Od deteta se traži da oceni nivo anksioznosti i ostaje u prisustvu provocirajuće draži sve dok se nivo anksioznosti ne smanji.
Neki roditelji i stručnjaci veruju da je decu najlakše osloboditi straha preplavljivanjem, tako što će ga gurnuti u lift iako se plaši liftova, ili tako što ćete ga baciti u bazen iako se plaši vode. Neka deca to mogu doživeti kao igru, ali deca su različita i za neke od njih to može biti stres koji će ih potpuno obeshrabriti.
Tehnika učenja ponašanja u nepredvidljivim situacijama podrazumeva predviđanje događaja koji prethode anksioznoj reakciji i same anksiozne reakcije. Strategije su pozitivno potkrepljenje i kazna. Na primer, dete dobija nagradu kada stupi u interakciju sa dražima koje izazivaju strah, odnosno nagrada izostaje kada takve draži izbegava. Ova tehnika se često kombinuje sa tehnikom hijerarhije strahova. Koristi se u terapeutskom radu, ali je korisno da se primenjuje i u svakodnevnom životu i porodičnom okruženju.
Učenje ugledanjem na uzor (učenje po modelu) podrazumeva da dete posmatra ili zamišlja model koji se uspešno nosi sa situacijom koja kod deteta izaziva strah. Model može biti, na primer, osoba za koju je dete vezano, terapeut, lik iz crtanog filma ili priče, ili zamišljeni lik. Budući da kod mlađe dece apstraktno mišljenje nije još razvijeno, kod njih je efikasna samo metoda posmatranja modela.
Kognitivne tehnike
Iako bihejvioralne tehnike kada se primenjuju samostalno daju dobre rezultate u radu na prevazilaženju strahova koji nisu previše kompleksni, one mogu biti manje efikasne kada je reč o složenijim oblicima anksioznosti. U tim slučajevima, kognitivne strategije povećavaju šansu za pozitivan ishod. One podrazumevaju usvajanje određenih stavova i mišljenja, kao i rad na samopouzdanju.
Usvajanje stavova i mišljenja postiže se kroz pristupanje, odnosno suočavanje sa dražima koje izazivaju strah, dok ujedno, prvo terapeut (ili roditelj), a potom i dete verbalizuju svoja osećanja u datoj situaciji, kao i predloge za prevazilaženje nelagodnosti.
Nisko samopouzdanje uglavnom je posledica određenih grešaka u mišljenju, zaključivanju, viđenju stvari. Rad na samopouzdanju podrazumeva identifikovanje i praćenje situacija u kojima dolazi do nesigurnosti i čime je ona izazvana. Kada se te situacije identifikuju, dete sa terapeutom radi na usvajanju alternativnih načina ponašanja i postavljanja u datoj situaciji, u skladu sa drugačijim načinom posmatranja okolnosti.
Terapeut mora da vodi računa o tome koliko dete, s obzirom na svoj uzrast, može da razume i usvoji kognitivne tehnike. Takođe, i ovde se može naići na ograničenja usled nerazvijenosti apstraktnog mišljenja, čije usvajanje počinje tek oko desete godine života. Deca mlađeg uzrasta imaju nedovoljno razvijenu sposobnost identifikovanja i razumevanja svojih osećanja i iskljhučivo su orijentisana na sadašnjost.
Kognitivne tehnike se uglavnom ne primenjuju samostalno, već u kombinaciji sa bihejvioralnim.
Kognitivno-bihejvioralne tehnike
Uz pomoć integrisanih, kognitivno-bihejvioralnih strategija, dete uči: 1) da prepozna fiziološke simptome anksioznosti, 2) da izazove i modifikuje osećaj anksioznosti; 3) da razvije plan suočavanja sa situacijom koja izaziva nelagodu, i 4) da proceni svoju reakciju, i iskoristi navedene veštine u konkretnoj situaciji. Radi se još i na bihejvioralnom treningu, kroz učenje po modelu, igranje različitih uloga, relaksaciju, predviđanje situacija u kojima se može javiti strah, i primenu usvojenog ponašanja kroz različite situacije.
Mr Andjela Zlatković
dipl.defektolog-specijalni pedagog
Vas psiholog tim
kontakt za uživo psihološko savetovanje dece: 064 64 93 417
kontakt za vaša pitanja i zakazivanje online savetovanja: onlinepsihoterapija@gmail.com
4 thoughts on “Tehnike za prevazilaženje anksioznosti kod dece”
Poštovanje!
Imam djevojčicu kojoj je 7 godina. Nazalost, ja sam anksiozna i pretjerano zastitnički sam djelovala prema njoj u smislu ne ovo ne ono… U braku postoje trzavice, nesuglasnosti oko odgoja čak i par ruznih scena kojim je djevojčica nazalost prisustvovala. Dogodio se sudar u kojem se njen otac prevrnuo bilo klizavo snijeg mi nismo bile u auto… Kad je krenula u predskolsku samo je plakala zanimalo je gdje ću biti ja i pokazivala simptome opsesivno-kompulzivnog poremećaja, u smislu snijeg sta ce biti s ocem sada, nesto će je odnijeti, postoje dugovi do toga da je ispitivala gdje je ko sta od djece kupio hocu li i ja njoj kupiti, hocu li joj istu frizuru napraviti. U tom periodu ja sam se zaposlila sto je bio jos veći šok jer ne vjeruje nikome da je vodi jer je strah hoce li taj neko (otac, nana) čekati učiteljicu pa da je smjesti u razred. Krenula u školu isti problemi plač strah sve cesce napadi astme Sve ok kad ude u razred ali do tada traume Ako nas nema kuci tesko je neko odvede u skolu a sama nedo Bog U kuci sama ne smije čak ni da ja idem u wc. Voli da plese pjeva crta medutim kad treba nastupati sve ok ali ne onako slobodno kao kući i ja sam rekla da necu stici na priredbu ona je za 10 min dobila temperaturu 39 i zavrsila na inekcijama, nazalost nije ni ucestvovala na priredbi
Molim Vaaaaas za savjet sta dalje
P.S. ja sam po struci psiholog dugo nisam radila i nemam neko iskustvo, a na kraju majka sam pa i nisam objektivna kao s drugom djecom
Hvala
Poštovana Adna,
Pokušajte da primenite neke od tehnika iz teksta ,,Tehnike za prevazilaženje anksioznosti kod dece“, prilagodite ih njenom uzrastu. Kada izađete u šetnju, prošetajte i do školskog dvorišta i zadržite se malo tamo, kao i nakon nastave kada dođete po nju. Predložite joj da pozove neku drugaricu iz odeljenja posle škole ili tokom vikenda kod Vas kući da se igraju i druže. I negujte toplu porodičnu atmosferu koja je neophodna za njen pravilan rast i razvoj. Trudite se da konflikte držite što dalje od nje.
Srdačno,
Mr Anđela Zlatković
dipl. defektolog – specijalni pedagog
Poštovanje, imam dečaka 3 godina, drugih problema nemam osim toga da kad krenem negde vani mora ici samnom, plače vristi, nervozan je, i kad krenem u toalet on odmah za mnom „piski mi se“ iako je vec to prethodno obavio… Samo da bude pored mene uvek i u svakoj situaciji.. Sta da radim, molim Vas savet. Hvala
Poštovana Katarina,
Ukoliko dete tog uzrasta plače nakon razdvajanja od roditelja 15-20 minuta, to se ne posmatra kao ponašanje koje treba tretirati i pridavati mu posebnu pažnju – ukoliko pridate, učiće da plačom može da Vas ,,zadrži“. Kada krenete u toalet, možete recimo da mu date zadatak da napravi nešto od kockica dok se Vi ne vratite, uz poruku da ako to uradi onda sledi potkrepljenje (,,Bravo, uspeo si i baš si lepu kućicu napravio, sad možemo zajedno da odgledamo crtani/ sad možeš da dobiješ slatkiš“). Istu tehniku sa potkrepljivanjem poželjnog ponašanja, primenjujte i u slučaju da dete sve vreme plače kada niste uz njega – osmislite šta će dobiti ako ostvari neki cilj. Ciljeve treba postepeno usložnjavati. Na primer, prvo da ostane kući dok Vi idete da bacite đubre, bez obzira da li plače ili ne. Zatim, da ostane kući dok Vi idete da bacite đubre, bez plakanja. Onda, da ostane kući dok Vi idete u prodavnicu koja Vam je blizu u nabavku, bez obzira da li plače ili ne. Pa onda, da ostane kući dok ste u nabavci, bez plakanja, i td.
Srdačan pozdrav!