Često se dešava da ljudi pogrešno protumače sopstveno duševno stanje i preteraju u „samodijagnostikovanju“. Iako je važno imati uvid u sopstvene emocije i sveobuhvatno funkcionisanje, pogrešna samodijagnoza može negativno uticati na vas stvarajući strah, napetost i opsesivnu zabrinutost. Najčešće se ovakve greške javljaju u slučaju kada se kratkotrajno sniženo raspoloženje ili normalan proces tugovanja poistovete sa kliničkom depresijom.
Razlika između depresije i normalnog procesa tugovanja
U simptome kliničke depresije spadaju:1) sniženo raspoloženje tokom skoro celog dana, skoro svakog dana, 2) gubitak interesovanja ili zadovaljstava za životne aktivnosti, 3) značajan gubitak (ili povećanje) telesne mase ili promene u apetitu, 4) osećanje bespomoćnosti i krivice, 5) smanjena koncentracija, 6) nesanica ili preterano spavanje, 7) psihomotorni nemir ili usporenost, 8) umor ili gubitak energije i 9) misli o smrti ili samoubistvu. Za dijagnozu kliničke depresije ne moraju biti prisutni svi simptomi osim prva dva.
Slične simptome ljudi mogu doživljavati nakon velikih životnih stresnih događaja kao što su gubitak bliske osobe (smrt, raskid ili razvod) , u nekim slučajevima i gubitak posla, mesta stanovanja. Najizraženiji simptomi su svakako vezani za gubitak bliskih osoba i posledica takvih događaja jeste proces tugovanja koji pored sniženog raspoloženja i osećanja tuge mogu pratiti nesanica, gubitak apetita, smanjena produktivnost. Važna razlika između kliničke depresije i normalnog procesa tugovanja jeste u tome što za tugovanje postoji specifičan okidač (vezan za objekt tugovanja). Na primer, osoba se nakon gubitka oseća bolje kada je u društvu prijatelja ili porodice ali ako je nešto podseti na bivšeg partnera (npr. pesma, neko mesto i sl.) stanje joj se pogorša, može da brizne u plač i sl. Simptomi kliničke depresije su intenzivniji i dugotrajniji (iako proces tugovanja zavisi od osobe do osobe i može trajati po nekoliko meseci) i iako mogu biti izazvani spoljašnjim okidačima to ne mora biti uvek slučaj, a na promenu raspoloženja spoljašnji događaji mogu imati malog ili skoro nikakvog udela.
Zašto se tugovanje poistovećuje sa depresijom
Verovatni razlog zbog kojeg se tugovanje poistovećuje sa depresijom je doživanjaj duševnog bola koji osoba obično doživljava kao nepodnošljiv. Ipak, gubitak i obavezni prateći proces tugovanja je sastavni deo života, tuga je neprijatna emocija ali to je normalna reakcija na gubitak i problem se dešava ukoliko ona izostane. Dakle, ukoliko osoba pokušava da negira tugu ona blokira jednu normalnu reakciju te je veća verovatnoća da će u budućnosti biti depresivna ili anksiozna (npr. doživeti panični napad). Često se dešava da se proces tuguvanja želi sprečiti medikamentima ali pomoć ove vrste je kratkotrajna i održava sliku sopstvene bespomoćnosti. Važan korak je prihvatiti tugu iako je teška i neprijatna (ali se može preživeti) i na taj način proći kroz još jedan neminovan životni proces. Togovanje će proći vremenom sa ili bez psihološke pomoći (s tim što pomoć psihologa može koristiti u formiranju strategija lakšeg prevazilaženja ovog prirodnog emotivnog procesa).
Šta se još tumači kao depresija
Pored procesa tugovanja, osobe često protumače kratkotrajni pad raspoloženja kao depresiju. Dnevni padovi u raspoloženju su normalne pojave i često mogu nastati usled umora, prevelikog stresa i sl. Važno je da oni nisu perzistentni i intenzivni i da ne dovode do sveopšteg pada interesovanja i aktivnosti.
Za kraj, ako imate bilo kakve sumnje u vaše stanje obratite se stručnom licu kako biste proverili šta je u pitanju i smanjili nepotrebni pritisak. Ponekad je i lažna uzbuna bolja nego pogrešno samodijagnostikovanje.
Mr Sanja Marjanović
dipl.psiholog i psihološki savetnik
kontakt za zakazivanje savetovanja uživo: 064 64 93 417
kontakt za zakazivanje online savetovanja: vaspsihologsanjamarjanovic@gmail.com
19 thoughts on “Depresija vs. normalana reakcija na stresni događaj”
Postovani,
hteo bih da vas pitam za savet. Imam anksioznost i panicne napade, koji su se doduse proredili, ali jos su tu. Idem kod psihijatra, ali problemi jos uvek postoje. Naime, ne znam sta je tacno uzrok tome svemu. Pre dve godine su se simultano, bukvalno u dva dana razlike, dogodila dva dogadjaja: veliki uspeh na fakultetu i ludo zaljubljivanje u jednu devojku za koju sam kasnije utvrdio da nikako ne mozemo biti zajedno, cime su mi se snovi srusili. Ostali smo dobri prijatelji i u njoj sam nasao podrsku za dalje napredovanje kroz studije. Dobijam napade svaki put kad dobijem poslovni zadatak, buduci da sam u medjuvremenu zavrsio studije i nasao posao. Dakle, imam neko depresivno ponasanje vec duze vreme, a panicne napade kada dobijem poslovne zadatke. Zato se meni vise ne radi, razmisljam da promenim i posao, a i struku celu. Da li je sve to zbog tog velikog uspeha, kojeg sam se mozda uplasio i srozao mi samopouzdanje ili je kombinacija svega toga ili je samo zbog te nesrecne ljubavi? To mi je veoma vazno, jer ozbiljno razmisljam da se posvetim nekoj drugoj struci, tj. bukvalno da krenem od pocetka. Mlad sam, imam 24 godine, a nemam pojma sta cu sa zivotom. Molim vas za bilo kakav savet koji biste mogli da mi date sa podacima koje sam vam predocio. Unapred zahvalan.
Postovani, za problem koji ste izneli nije dovoljan samo jedan savet vec Vam preporucujem ukoliko ste u mogucnosti da se javite za psiholoski tretman. Nije resenje da napustite sve, to je samo bezanje od problema, slicno Vam se moze desiti i u nekoj drugoj situaciji. Potrebno je da naucite nacine kako da prevazidjete problem a to je moguce uz psiholosko savetovanje koje ima svoj tok i strukturu. Srdacan pozdrav. Sanja Marjanovic, dipl.psiholog
Hvala na odgovoru. Moj problem je sto ne znam sta zelim, tj. ne znam da li bih zeleo da se bavim ovom strukom i dalje. Prezivljavati iz dana u dan nije resenje. Samo bih vas jos pitao, da li mozete da mi kazete sta bi bio uzrok ovome svemu, ljubavni problemi ili strah od uspeha ili kombinacija obe stvari? Ako je ovo prvo, onda se to mozda moze resiti stvaranjem nove emotivne veze. Ako je ovo drugo, onda zaista ne vidim nacin kako se to moze resiti, ako se iz dana u dan borim sam sa sobom. Srdacan pozdrav i sve pohvale na vas rad.
Postovani, uzroci problema su uglavnom visestruki, međutim nije ideja da se previse zadrzavamo na uzroku i da razmisljamo da je zbog tog i tog uzroka nas problem neresiv. Kakav god da je uzrok nekog problema bitno je da sagledamo stanje u sadasnjosti, odnosno da vidimo gde je problem u trenutnom ponasanju i nacinu emocionalnog reagovanja i kako da u sadasnjem trenutku to popravimo. Prema tome, nemojte unapred osudjivati sebe na „propast“ trazenjem raznih uzroka vec se zapitajte sta da uradim sada da resim problem. Srdacan pozdrav. Sanja Marjanovic, dipl.psiholog
Hvala puno na odgovoru. Srdacan pozdrav i svako dobro.
Poštovani,
U poslednje vreme počinjem da mrzim sebe, sve mi je postalo dosadno, nigde više ne osećam neku sreću i ispunjenost, stalno plačem, uvek sam neraspoložena, nerviram se bez ikakvih razloga, često pomišljam da se ubijem, ne mogu da učim. Jedino dobro što mi se dešava je to što moj organizam vapi za fizičkom aktivnošću i jedino tad izbacim sve negativno iz sebe. Problema većih nemam, život mi je bez ikakvih trzavica. Šta da radim, u čemu je moj problem? Veliki pozdrav!
Mislim da je tvoj problem upravo to sto ti je dosadno. Moras naci nesto sto te ispunjava, sto volis da radis i time se aktivno poceti da bavis. Kreni na kurs jezika, plesa, nauci da sviras neki instrument, bilo sta sto ti se svidja. Pozdrav i istraj!
KAKO SE IZBORITI SA POSESIVNIM RODITELJIMA.IMAM 30 GODINA,U BRAKU SAM 6 GODINA.I RODITELJE KOJI SE MESAJU U MOJ BRAK, TJ PORODICU ITD.KAKO IM NA LEP NACIN RECI DA SU NAPORNI SA SVOJIM POSESIVNIM PONASANJEM.UNAPRED HVALA
Postovani, da li ste culi za broken heart syndrome i kakve on komplikacije moze da donese? Posto mislim da mi se to desilo pre vise od dve godine, a potom su krenuli depresija, panicni napadi, anksioznost, apatija… Unapred hvala.
Postovani, koliko shvatam sindrom o kome govorite predstavlja disfunkcionalnu reakciju na gubitak, kod vas konkretno pretpostavljam da se taj gubitak odnosi na raskid emotivne veze. Danas postoji tendencija da se smisljaju moderni nazovi za nesto sto je vec odavno poznato. Ono sto je vazno shvatiti je da nakon gubitka svaki covek mora da prodje kroz fazu tugovanja i to je normalna reakcija na takvu situaciju. Duzina ove faze moze zavisiti od razlicitih faktora npr. to moze biti duzina i ozbiljnost emotivne veze ali pored ovoga to moze biti i struktura licnosti same osobe. Neke osobe su po prirodi osetljivije od nekih drugih pa je kod njih gubitak samo okidac da se jave ozbiljniji emotivni problemi za koje je osoba predisponirana. Ipak, vazno je znati da se uz pomoc adekvatnog psiholoskog tretmana problemi koje ste naveli mogu resiti. Srdacan pozdrav. Sanja Marjanovic, dipl.psiholog
Da li moye neko da me posavetuje, opet sam iznenada upala u stanje depresije ili ne ynam sta je jer cesto osecam da zivot nema smisla i osecam uzasan strah da pozelim da okoncam svoj zivot. Imala sam slican osecaj sa 14 godina jer su me silovali, a bila sam ostavljena od strane oca, zivela usamljeno, snalazila se, a majka je radila na dva posla i nikada nije imala vremena.
Medjutim mislila sam da sam sve to ostavila iya sebe, zavrsila sam fakultet, magistrirala, imam dobar posao i konacno dovoljno para, ali sam nesrecna. Pre godinu raskunula sam 10 godina dugu veyu jer sam odiustala od borbe da ga izlecim od alkoholizma, ocekivala sam brak, dobila nista, nastavio je da me proganja do pre 2 meseca i sve me je to konstantno opterecivalo. Na svetu imam samo babu koja je dobila tesku demenciju i o kojoj moramo da brinemo mama i ja, a ja ne stiyem od posla, a njoj je to ogroman stres, ne moze u dom. U istom periodu majka mi je isto obolela od nekog vida psihoye, pocela je da cuje stvari, citave afere koje se odnose na mene i nju, zakljucavala me je, terala da radim svasta za nju, nocima nisam spavala osluskujuci podove. Pocela je da pije lekove, 2 meseca ih nije cule i pre par dana su opet pocele ali nece da se javi psihijatru, kaze da ne kazem nikome ni mrtva..Ne smem nikome da kazem, osecam da bi to bila izdaja, bojim se da dodjem kuci…nemam kome ni da kazem. Volela bih da sve nestane, volela bih da me bar neko u zivotu zagrli, volela bih da sto pre umrem. Nemam apetit od kada mi je rekla da opet cuje, ne mogu da pricam, rasplacem se, ocajna sam. Sta treba da uradim, sta god joj kazem ne vredi,,Inace ona je izuzetno skolovana, pametna, vredna i dobra zena, intelektualac..Boli me sto sam pocela da je se bojim i da pravim distance, umesto da sam stalno uz nju, ja zelim da pobegnem od svega, i to samo pokazuje koliko sam losa osoba. Sta da radim ….? Hvala
Postovana, potrebno je da se sto pre obratite sturucnjaku i sto se tice Vasih problema i sto se tice problema sa majkom. Psihoticni poremecaji moraju da se lece i nemojte kriviti sebe ukoliko potrazite strucnu pomoc jer je ona u takvim situacijama neophodna. Sto se tice Vaseg problema, takodje OBAVEZNO potrazite pomoc strucne osobe (mozete se obratiti nama ili nekom drugom strucnom licu). Srdacan pozdrav.
Treba mi savet. Naime, imam 28. godina, završen fakultet, odličan društveni život, bavim se fizičkom aktivnošću, para nemam ali me to ne opterećuje toliko. Ono što me u korenu uništva je konstantan strah da će nešto loše da se desi i onda ne mogu da se opustim. To traje već godinama. Nekada je više izraženo, nekada manje ali je jako naporno. Naročito tome svemu doprinosi pripravnički posao koji radim a koji je jako stresan . Strah me od šefa , od odgovornosti, strah me da ću nekom nešto loše napraviti, da ću dobiti otkaz, kao da je sve to kraj sveta…. To me sve parališe. U stanju sam da pristanem na bilo kakav kompromis i da prihvatim krivicu koja nije moja, samo da ne bude problema i vike. Unapred zahvaljujem.
Postovani, sajt Vam je odlican. Sudeci po ovoj temi i parametrima koji su navedeni kao razlika izmedju depresije i tugovanja, deluje da sam u dugoj depresiji. Zapravo, ja sam svesna toga borim se i mozda je najveci problem, iako deluje kao prednost sto niko od okoline to ne primecuje..mozda tek u poslednje vreme.. zato sam se od svih bliskih distancirala, ali u meri da to izgleda ljubazno,kako ne bi primetili problem koji imam, i kako me ne bi pitali o tome sta se desava, sta se desilo.. upravo ta zatvorenost je mozda moj najveci problem,kompleks, licna sramota, neverovanje ljudima, izdaja.. vrlo sam zatvorena prema muskarcima, od njih stvaram najbolje drugove a ne partnere.. inace u poslu vazim za majstora komunikacije, imam odlicne govorne i komunikacione sposobnosti i vrlo sam vesta da okrenem pricu na drugu stranu, i svima deluje sve da je ok, a vrlo sam nesrecna i sama… ako imate neki komentar. rado cu procitati..
Postovani,htela sam da vas pitam kako lakse prebroditi gubitak smrt majke,majke koju sam dugo negovala,lecila koja mi je bila najbolji prijatelj..sada je nema povezanost zauvek prekinuta,tuga i praznina velika…
postovani sajt Vam je odlican,sve pohvale.po ovim parametrima koji su navedeni moja supruga ima sve simptome klinicke depresije,cak je pokusala i samoubistvo i agresivno se ophodi prema deci i prema meni.Zvanicno ima dijagnozu anksioznost ali se plasim da nije samo to u pitanju.kao mladja se lecila od anoreksije.Napominjem da se neleci vec pije lekove na svoju ruku ksalol,zolof….Nezeli da joj pomognem da se javi lekaru plasim se za njeno zdravlje i za sigurnost maloletne dece….kako da joj pomognem….unapred hvala za savet….
Postovani
Godinama sam bila navucena na leksilijum zbog aritmije srca.Nikada nisam bila depresivna niti anksiozna medjutim sada kada sam se teskom mukom skinula sa lekova postala sam skroz druga osoba.Nemam volje nizasta i stalno sam depresivna i uplasena.Vec vise od godinu dana nepijem nista jer su mi ti lekovi i unistili svu hemiju u mozgu.Kome da se obratim za pomoc da se nekako izborim i sa ovom mukom jer ako se obratim psihijatru opet ce mi prepisati tablete i zacarani krug opet krece.Ponavljam da sam se sa toga skinula sama i to teskom mukom da ne pozelim nikome da zna.Hvala u napred na odgovoru.
Postovana sanja hvala na tektsu koji mi je dosta pomogao. Ipak zelim da vas pitam za svoje licno iskusktvo koje trenutno dozivljavam i koji je bas naporan. Osecam skoro svaki da mi u sekundu naidje unutrasnja uzbuna kao trema onda osecam da se uplasim u tom trenutku i pocnem da citam sve i svasta oncemu se radi sto mi se stalno u sekundu pojavi taj osecaj kao kad se prepadnem ili me neko jako prepadne to mi naidje spontano kad nista ne radim ili kad sam u stresu kad se iznerviram ponekad i u drustvu i tad mi najvise smeta. . samo odjednom dodje pocnem odma da analiziram svoje emocije i tesko mi pada da se opustim. Mozete li mi reci o cemi se radi vec dugo me ovo muci. Nekad manje nekad vise. Ovo mi cesto ponvari razpolozenje onda pocnem samo da mislim da necu nikad biti sretna da ce me ovo docesti u depresiju mozda sam vec da nemogu sa muzem i sa djecom zbog ovog da uzivam ponekad. Ovo stanje mi jako smeta i zna da mi pokvari razpolozenje. Ponekad cak i placem jer ponekad ne izborim pa sam mirna pa mi se opet vrati. Nebi zelela da pijem tablete protiv toga ali ponekad pomislim da mi mozda bolje bilo. Jer zbog toga sam ponekad i nervozna prema svome partneru nemogu da funkcionisem i da uzivam uz svoj brak. brinem se cak je postalo chronicno. Na kraju bi mi bilo drago da mi kazete o cemu se radi da li je ovo neki napf anksioznosti i nemir. Hvala
Poštovana,
Nezahvalno je ovim putem postavljati dijagnoze, ali najverovatnije je da se radi o povišenoj aksioznosti, koja kada dostigne određeni nivo postaje panika. Ukoliko Vas Vaše stanje ometa u svakodnevnom funkcionisanju, bilo bi dobro da razmislite o kognitivno-bihejvioralnoj psihoterapiji uz pomoć koje se problem koji ste opisali uspešno prevazilazi.
Srdačan pozdrav!